slovački
Slovenský jazyk
Slovenský jazyk
Otprilike 4,6 milijuna govornika materinjeg jezika u Slovačkoj plus emigranti i dijaspora
Slovačkoj, može se koristiti gotovo na svim nivoima službene komunikacije i u Češkoj
Mađarskoj, Srbiji, Ukrajini, Hrvatskoj
Britaniji, Njemačkoj, Irskoj, Austriji, Ukrajini; SAD, Kanadi, Argentini, Australiji
Slovački ima slogovne l, r i njihove duge ekvivalente ĺ te ŕ. Takav slog naizled nema samoglasnika i može rezulturati zanimljivim riječima premda ih govornici materinjeg jezika lako izgovaraju.
Riječ štvrť (četvrt) je posebno korisna jer je možemo upotrebljavati u složenim riječima. Neke od najdužih potvrđenih riječi (u korpusu) bez samoglasnika su štvrťstoročie (četvrt stoljeća), štvrťstrana (četvrt stranice) i štvrťhrsť (četvrtšake)..
Glagoli u imperativu ponekiput sadržavaju samo korjenski morfem zbog čega postoje neki imperativi bez samoglasnika.
Postoji tradicionalna rečenica (jednaka i u češkom) koja ima slogovni "r".
No može je se pojačati glagolskim prefiksom, promjenom zadnje riječi i štvrť složenicom:
kao i s realističkim imperativom (vrč) i direktnim govorom.
Moguće je i igrati se slaganjem riječi i stvarati slijedeće rijeći (nepotvrđene).
Odvajanje zapadnoslavenskih jezika od praslavenskog je već u punom tijeku.
Kodeksi, pisma i biblijski prijevodi na staroslavenskom jeziku (na glagoljici i ćirilici) su bili prvi dokumenti napisani na teritoriju današnje Slovačke. Proglas koji je napisao Konstantin Filozof se smatra prvim originalnim književnim djelom na staroslavenskom jeziku.
Manjkaju dokumenti na slovačkom jeziku toga doba. Pojavljuju se slovačka imena mjesta u latinskim tekstovima.
Prvi poznati cjelovit tekst na slovačkom.
Izrada prvih naddijalektalnih jezičnih varijanata.
Prvi pokušaji da se upotrijebi stabilan pisani slovački: Romuald Hadvabný (slovačko-latinski rječnik, 1763.), Jozef Ignác Bajza (različiti romani i pjesme, 1782-1813.).
Anton Bernolák je počeo opisivati svoj (koji danas smatramo prvim standardnim) slovački (rječnici, knjige gramatike).
Pokušaj "protustandardizacije" Ľudovíta Štúra. Jezik će kasnije promijeniti Michal Miloslav Hodža, Martin Hattala i Samo Czambel, te će se razviti moderni slovački.
Verzija Jana Kollára (još jedna verzija) je odobrena kao službeni jezik, no na to su se pobunili slovački intelektualci (zbog arhaičnog izgleda i sličnosti sa češkim).
Čehoslovački je postao službeni jezik Čehoslovačke; poticala se pasivna dvojezičnost i na češkom i na slovačkom.
Objavljena su pravila slovačkog pravopisa koja su ukazivala na čehoslovačku orijentaciju.
Posljednja važna pravopisna reforma; tada je odobren sadašnji slovački pravopis
Raspad Čehoslovačke, no i dalje su češki masovni mediji važni u Slovačkoj.
Knjige i drugi izvori o standardnom slovačkom koji su na raspolaganju u elektronskom obliku.
Moderni se slovački pravopis ponosi najvećim brojem slova među europskim jezicima koji se pišu latinicom - 46 slova. Slovačka abeceda vrlo često koristi diakritičke znakove i ima nekoliko posebnih slova. Ľ/ľ i Ĺ/ĺ (L s hačekom i L s desnim apostrofom) se koristi samo na slovačkom, slova Ď/ď i Ť/ť se koriste samo na slovačkom i češkom i da turkmenski nije preuzeo Ň/ň godine 1995 i ta bi slova bila jedinstvena samo na slovačkom i češkom.
Vidni predstavnik zvuka mäkčeň je zanimljiv - obično ima "klinaski" izgled (ˇ), no kod ď, ť, ľ i Ľ je različit: U tim je slučajevima sličan apostrofu s desne strane slova. To je samo vidna razlika, znak iznad je i dalje haček. U rukopisu je uvijek običan haček u svim pozicijama. Budući da ta slova postoje samo na slovačkom i češkom, razlikovanje je relativno nepoznato u inozemstvu i rezultira zaprepašćujućim zamjenama (čestim umetanjem nepotrebnih apostrofa) kod stranaca.
Dvoglasi (ch, dz, dž) se smatraju samostalnim slovima. No ta su slova "slaba" - u vertikalnom se zapisu pišu kao 2 slova, ali u križaljkama "ch" zauzima jedno mjesto dok "dz" i "dž" ponekad zauzimaju 2 mjesta. Kao veliko slovo ova slova se pišu na dva načina - oba veliko ili prvo veliko a drugo malo - CH i Ch, DZ i Dz te DŽ i Dž - ovisno o slijedećem padežu.
Blizina slovačkog i češkog je opće poznata. Međusobna razumljivost se uspoređuje s međurazumljivošću talijanskog i napuljskog, portugalskog i galješkog, norveškog i švedskog ili sa sličnim slučajevima bliskih parova. Razlika je veća od one kod hrvatskog i srpskog ili britanskog i američkog engleskog no manja od razlike između njemačkog i nizozemskog ili ruskog i ukrajinskog. Drugi bliski jezik je poljski no razlike su veće i razumljivost je vrlo ograničena.
Zanimljiva pojava je postepeno prelijevanje iz češkog prema istočnoslovačkim dijalektima s prelaznim dijalektima prema rusinskom (lemka) i poljskom (górala) jeziku. Tako su istočno- i zapadnoslavenski dijalekti povezani lancem razumijevanja pa ih se može klasificirati kao dio sjevernoslavenskog kontinuuma. Hipotetički putnik bi mogao krenuti na put u najzapadnijem češkom gradu (Aš), posjećujući sva sela na putu pa bi primijetio da se lokalni dijalekt malo razlikuje od prethodnog sela ali mu je vrlo blizak. Tako bi putnik došao do Vladivovstoka a da ne nađe jasnu jezičnu granicu na putu - a krajnji istočni i zapadni jezici su vrlo različiti.
Na slovačkom se nove riječi tvore najčešće dodatkom afikasa (derivacijom) te posuđivanjem riječi (danas najviše iz engleskog).
Na slovačkom postoje mnogi afiksi. Afiksi mogu mijenjati smisao riječi, npr.
Višejezična internetska stranica za učenje slovačkog jezika: http://slovake.eu