Uvod

Jezik je pokrenuo Ludwig Lazar Zamenhof koji je napisao gramatiku na osnovi europskih jezika sa minimalnim brojem iznimaka u pravilima. Rječnik se osniva uglavnom na romanskim jezicima premda sadrži i dosta riječi iz germanskih jezika i nešto iz drugih. Novi je jezik čiji se prvi udžbenik pojavio 1887. privukao grupu govornika te se započeo normalan proces jezičnog razvoja unutar grupe ljudi koja ga je upotrebljavala na mnogim područjima života kao i na području kreiranja vlastite jezične kulture. Dva desetljeća kasnije rodili su se prvi govornici čiji je materinji jezik bio esperanto. Zato je moguće reći da se radi o jeziku koji je stvoren prvo s namjenom da bude sredstvo sporazumijevanja na međunarodnom planu a kasnije je postao kreolski jezik dok je sada jezik esperantističke dijaspore.

Stvoren je na osnovi rječničkog blaga indoevropsih jezika, ali s ciljem da ga se može lako naučiti. Zato je gramatika aglutinativna što je karakteristično za turkijske te ugrofinske jezike a u dubljem je smislu i izolacijski jezik kao kineski i vjetnamski. To znači da se njegovi morfemi mogu upotrebljavati kao neovisne riječi. Ima kompletno pravilnu gramatiku koja omogućuje stvarati mnoge riječi kombinirajući korjenove i skoro četrdeset afikasa (na pr. iz korijena san- ("zdrav") moguće je stvoriti riječi kao malsana (“bolestan”), malsanulo (“bolesnik”), gemalsanuloj (“bolesnici i bolesnice”), malsanulejo (“bolnica”), sanigilo (“lijek”), saniĝinto (“osoba koja je ozdravila”), sanigejo (“liječilište”), malsaneto (“slaba bolest”), malsanego (“teška bolest”), malsanegulo (“teški bolesnik”), sanstato (“stanje zdravlja”), sansento (“zdrav osjećaj”), sanlimo (“granica zdravlja”), malsankaŭzanto (“uzročnik bolesti”), kontraŭmalsanterapio. ("terapija protiv bolesti"). Glavne vrste riječi (imenice, glagoli, pridjevi i prilozi) imaju nastavke koji ih označavaju. Ta pravilnost čini da se esperanto može stvarno vrlo brzo naučiti a mogućnost stvaranja novih riječi čini ga jednim od najproduktivnijih jezika s potencijalno beskonačnim brojem riječi. Na njemu se mogu izraziti sve moguće nove ideje i stanja. Npr.moguće je napisati SF-roman s izmišljenim Marsijancima u obliku stolova u kojima bi muškarac bio tablo tablo (“stol”), tablino (“ženski stol") tablido (“stol dijete”) ... Moguće je zamisliti aparat koji pojednostavljuje seksualni život i imenovati ga sekssimpligilo, a čovjek koji hoda unatrag je (inversmarŝanto), dok je sredstvo protiv dogmatizma (maldogmigilo) itd.

Povijest

Gramatika

Sve imenice završavaju nastavkom -o: tabl-o (stol), lamp-o (svjetiljka), hom-o (muškarac).

Svi pridjevi završavaju nastavkom -a: bela (lijep), granda (velik), malgranda (mali).

Infnitiv svih glagola završava nastavkom -i: havi (imati), iri (ići).

U sadašnjem vremenu nastavak je u svim licima isti mi manĝas (jedem), li manĝas (on jede), ili estas (oni su), mi estas (ja sam), ŝi estas (ona je).

Prošlo vrijeme se tvori nastavkom -is: li lernis (on je učio), ili estis (oni su bili), homo estis (čovjek je bio), li manĝis (on je jeo).

U budućem vremenu nastavak je -os, npr. mi lernos (učit ću), Marko sidos (Marko će sjesti).

Osim nominativa postoji i akuzativ koji se koristi kod imenica i pridjeva te zamjenica u jednini i množini: -n (Mi vidas aŭton. Aŭton mi vidas. (Vidim auto.)

Zahvaljujući akuzativu red je riječi u rečenici slobodan.

Množinu tvorimo kod imenica i pridjeva nastavnom -j iza nastavka -o ili -a: libro (knjiga), libroj (knjige).

Postoji oko 40 prefiksa i sufiksa koji pomažu pri tvorbi novih riječi. Među najčešćim prefiksima je mal-, koji daje riječi obrnuto značenje. Tako bona (dobar) postaje malbona (loš, zao) a bela (lijep) postaje malbela (ružan).

Sufiks -ul znači "osobu s karakteristikama korijena riječi", npr. grandnazulo = osoba s velikim nosom. Sufiks -in tvori ženske oblike kao grandnazulinoj (žene s velikim nosom).