Uvod

Hrvatski je u vrlo bliskoj vezi sa srpskim, bošnjačkim i crnogorskim jezikom. Hrvatski se kao literarni jezik razvija od 15. stoljeća u različitim lokalnim dijalektima a od 19. st. ima manje više današnji oblik.

U 19. st. se javlja jaki pokret za zajednički južnoslavenski jezik pod čijim utjecajem nastaju vrlo slične jezične norme za srpski i hrvatski jezik pa su tako mnogi gotovo tokom cijelog 20. stoljeća smatrali da postiji samo jedan srpskohrvatski (ili hrvatskosrpski) jezik. Drugi su pak smatrali da se radi o dva različita jezika (hrvatski, srpski). Crnogorski, prije svega na osnovi intelektualog rječnika i stručnih termina, možemo gledati kao podvarijantu srpskog iako ima i više vlastitih obilježja. Teško je reći što je točno bošnjački standard ali je sigurno da je pozicioniran negdje između hrvatskog i srpskog u više varijanata neovisno od crnogorskog kojemu ipak najviše sliči. Ipak pripadnici četiriju naroda komuniciraju međusobno bez potrebe za prevođenjem. Prave razlike se pojavljuju tek na nivou stručne terminologije praktično u svim strukama. Hrvat i Srbin se jedva mogu dobro razumijeti govoreći o matematici ili biologiji, pravu ili čak kulinarstvu ako prethodno nisu učili i onu drugu terminologiju. Tome treba dodati i grafičke razlike, tj. da se srpski i crnogorski pišu i latinicom i ćirilicom, dok hrvatski i bošnjački isključivo latinicom.

Slavenski se jezici dijele na tri podgrupe: zapadnoslavenski, (poljski, češki, slovački, lužičkosrpski, kašupski, slovinski), istočnoslavenski jezici (ruski, ukrajinski, bjeloruski, rusinski) te južnoslavenski jezici ( slovenski, hrvatski, srpski, crnogorski, bošnjački, makedonski i bugarski).

Baščanska ploča (Baščanska ploča) nastala oko 1100. godine.

Dijalekti

Hrvatski jezični teritorij je podijeljen na tri dijalektalna područja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko. I književnost se razvijala na sva tri dijalekta ali najviše na štokavskom, koji je postao osnova za stvaranje književnog jezika.

• Čakavsko narječje
• Kajkavsko narječje
• Štokavsko narječje

Izvor: Wikimedia Commons

Gramatika

Općenito se može reći da je gramatika hrvatskog kao i svih slavenskih jezika vrlo komplicirana. Postoje dva broja (jednina i množina) od kojih svaka ima 7 padeža (nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, lokativ, instrumental), no sve to treba kombinirati sa tri roda (muški, ženski i srednji) iz čega slijedi da bi se znalo koji oblik neke imenice upotrijebiti moramo uzeti u obzir 2 broja, 7 padeža puta 3 roda, dakle teoretski 42 mogućnosti. Glagoli imaju 7 vremena (present, futur I i futur II, aorist / imperfekt, perfekt i pluskvamperfekt) i dva broja (jednimu i množinu) te tri lica (ja ti, on/ona/ono u jednini odn. mi, vi, oni u množini). Osim toga glagoli imaju i moduse (trajni i svršeni) pa treba posebno učiti koji je trajni a koji svršeni jer imaju različite konjugacije na pr. glagoli skočiti skočiti i skakati skakati.

Osim toga mnogo je više od glagola koji se češće upotrebljavaju onih koji su nepravilni od pravilnih, dakle mijenjaju se po vlastitim uzorcima izvan pravila. Ima i mnogo drugih posebnosti po pitanju fonetskih promjena unutar riječi (sibilarizacija, palatalizacija i dr.). Isto tako komplicirani kao imenice su i pridjevi te zamjenice. Pridjevi mogu bili određeni i neodređeni.