Povijest

Službeni jezici na Malti su malteški i engleski a malteški ima i status nacionalnog jezika. Iako većina Maltežana zna engleski, u svakodnevnom životu koriste više malteški. Povijest malteškog jezika odražava povijest otoka. Jezik je vjerojatno bio punski dijalekt a kasnije je primio snažne utjecaje arapskog nakon što su Arapi osvojili Maltu 870. godine. Zatim je usvajao elemente drugih jezika. Iako je sačuvao svoju osnovnu semitsku strukturu, uveo je riječi iz europskih jezika kao francuskog, talijanskog, španjolskog i engleskog jer su bile potrebne da bi se opisale nove društvene i trgovačke djelatnosti. Stoljećima je malteški bio samo govorni jezik. Tek je početkom 20. stoljeća postao pisanim jezikom prihvativši latiničku abecedu a ne arapsku. Danas je malteški samostalan jezik s vlastitom književnošću.

Dijalekti

Dijalekti na Malti (i na susjednom otoku Gozo) nisu bitno različiti. Pa ipak idući od grada do grada mogu se čuti neke razlike, npr. moguće je čuti immorru (pođimo) a u drugom gradu immurru: O je postao U. Postoji i zamjena Q sa K, dakle Qormi (ime grada) može biti izgovoreno sa Q na jednom mjestu a sa K na drugom.

Gramatika

Član je l-, koji se može zamijeniti s il-, npr.: l-isbaħ (najljepši), il-bir (najbolji). L- se može asimilirati pred nekim suglasnicima pa se umjesto il-dar kaže id-dar; il-nar (vatra) postaje in-nar.

Jedno od svojstava malteškog, naslijeđeno od arapskog, je trosuglasnički glagolski sustav, npr. kiser (slomio je). Tri suglasnika tog glagola su: k, s, r. U svim oblicima tog glagola su ta tri suglasnika u istom redu kao npr. ksirna (slomili smo). Postoji više vrsta glagola: jaki, slabi, s pomanjkanjima, šuplji, udvostručeni.

Malteški glagolski sustav je posudio i latinske glagole i dodao malteške sufikse te prefikse kao npr. iddeċidejna (“odlučili smo”) ←(i)ddeċieda ("odlučiti"): latinski glagol + -ejna, malteška oznaka za prvo lice množine u prošlom vremenu.

Postoji više načina za tvorbu množine: ġlekk (haljina) – ġlekkijiet (haljine); ali: kelb (pas) - klieb (psi). Riječi romanskog podrijetla dobivaju često množinu na dva načina: dodatkom nastavka -i ili -jiet. Npr. lingwa (jezik) - lingwi (jezici), iz sicilijanskog lingua, lingui; pjanu (piano) - pjanijiet. Riječi engleskog podrijetla dobivaju množinu nastavkom -s ili -jiet, kao npr. friġġ, friġis od riječi fridge. ("frižider"). Neke riječi mogu dobiti oba sufiksa. Poneke iz engleskog mogu čak dobiti oba sufiksa istovremeno kao brikksa od engleske riječi brick (opeka), koja može imati kolektivni oblik brikks ili oblik za množinu brikksiet.