Morfologija
"Riječi - kako se tvore i kako se mijenjaju"
"Riječi - kako se tvore i kako se mijenjaju"
Morfologija je dio lingvistike koji analizira unutrašnju strukturu riječi i kako se to odnosi prema značenju.
Većina ljudi misli na jezik u smislu riječi, no riječi nisu u principu predmet analize u morfologiji. Lingvisti su ustvari zainteresiraniji za morfem kojega možemo definirati ili kao najmanju jedinicu značenja u gramatici jezika ili kao "najmanja funkcionalna jedinica u sastavu riječi". Ono što nam govore oba pristupa je da se radi o najmanjoj jedinici u gradnji riječi ili u gramatici jezika.
Svaka riječ se sastoji od najmanje jednog morfema a neke se mogu sastojati i od mnogo morfema. Npr. esperantska riječ plimalboniĝintus je glagol koji znači "moglo bi se i pogoršati" a sastoji se od 6 morfema.
Možda to izgleda komplicirano no riječi se u nekim jezicima mogu sastojati od mnogo više morfema.
Morfem može biti ili slobodan (samostalan), što znači da može stajati sam kao engleska riječ cat (mačka) ili može biti vezan (odn. nesamostalan) što znači da se mora pojaviti u riječi zajedno s drugim sastavnim dijelovima riječi. Engleski i poljski nastavci za množinu -s i -y su vezani.
Koji će morfemi biti vezani a koji slobodni, različito je u raznim jezicima. Španjolska riječ gato (mačak) sadrži dva vezana morfema gat- i -o, što označava muški rod. Ako drugi morfem zamijenimo s -a rezultat će biti mačka.
Esperantska se riječ kato sastoji od dva morfema, korijena kat- i završetka -o, koji označava imenicu.
Često morfem ima različite oblike, koje zovemo alomorfima. Mađarska riječ macska znači mačka. Prije nego se doda završetak za množinu -k samoglasnik se mijenja jer su macska i macská- alomorfi istog morfema macska + k = macskák.
U svakom se jeziku mogu klasificirati riječi po grupama prema njihovoj funkciji u rečenici. Te se grupe zovu vrstama riječi.
Jedine dvije vrste riječi koje postoje na svim jezicima su imenice i glagoli. Obe su velike grupe i sadrže mnogo podvrsta.
Tipovi imenica su između ostalog:
Drugi tipovi zamjenica sadržavaju pitanja (tko, što), negacije (nitko), odnose (koji) i neodređenosti (netko nešto)
Najvažnije razlikovanje kod glagola je razlikovanje među leksičkim glagolima koji označavaju što netko ili nešto radi, kao npr. plivati, govoriti ili misliti. Na drugoj su strani pomoćni glagoli koji imaju gramatičko značenje, tj. da ih upotrebljavamo zajedno s leksičkim glagolima obično da označimo određeno vrijeme ili modalnost. Primjeri su je šetao, je išao
Pridjevi koji opisuju kvalitetu mogu biti u funkciji posebne vrste riječi (kao u mnogim europskim jezicima) ili mogu biti podvrsta imenica ili glagola.
U većini europskih jezika pridjevi su u bliskom odnosu s imenicama i kao rezultat izražavaju iste kategorije kao imenice (imaju broj, rod i padež). Na drugim jezicima kao japanskom su podvrste glagola i izražavaju kategorije koje su karakteristične za glagole kao na pr. vrijeme.
Druge vežne vrste riječi su veznici koji kombiniraju riječi ili rečenice, prilozi koji modificiraju različite dijelove rečenice i prijedlozi koji označavaju položajne (mjesne) i druge odnose među imenicom i glagolom.
Možemo podijeliti morfološke procese u dvije kategorije.Flektivne promjene ne mijenjaju osnovno značenje riječi. Umjesto toga pokazuju gramatičku funkciju riječi. Spisak svih gramatičkih oblika riječi zovemo paradigmom. Evo paradigme esperantske riječi nomo, koja sadrži 2 broja (jedninu i množinu) i dva padeža (nominativ i akuzativ).
jednina | množina | |
---|---|---|
nominativ | nomo | nomoj |
akuzativ | nomon | nomojn |
Govornici materinjeg jezika uglavnom ne misle pomoću paradigmi (to često iznenađuje govornike kojima jezik nije materinji). A paradigme su korisne za opisivanje jezika i kod učenja. Prikladan izraz da se označe svi oblici neke riječi je leksem ili leksička riječ. Četiri esperantske riječi u gornjoj paradigmi pripadaju istom leksemu nomo. (ime)
Derivacijske promjene se dijele na dva tipa. U jednom tipu mogu promijeniti vrstu riječi (na pr. promjena imenice u glagol ili pridjev, promjena pridjeva u imenicu ili glagola u imenicu). Na poljskom imenica pytanie (pitanje) se izvodi iz glagola {pytać} (pitati). Završetak {-nie} se dodaje korijenu {pyta-}.
Drugi tip derivacijskih promjena ne mijenja vrstu riječi već osnovno značenje tako da je rezultat novi leksem. Na njemačkom, dodatak predmetka aus- (iz) glagolu sprechen (govoriti) mijenja značenje u izgovoriti/.
Većina morfoloških promjena nastaju pomoću afikasa, koji su vezani morfemi dodani korijenu riječi. Najčešći afiksi su prefiksi koji se dodaju ispred korijena i sufiksi koji se dodaju iza korijena riječi.
Dobro je misliti o riječima u terminima korijena i radikala. Korijen je osnovna riječ i uvijek je prisutan. Radikal je korijen s nekim derivacijskim afiksima kojima se dodaju flektivni afiksi. Na pr. engleska riječ alphabet (abeceda) je istovremeno i korijen i radikal. Riječ alphabetize (složiti po abecednom redu) dodatkom derivacijskog afiksa {-ize} imenicu pretvori u glagol.
Flektivni afiksi kao -d, koji označava prošlo vrijeme ili -ing koji označava sadašnje vrijeme se dodaju na radikal i oblici koji se dobiju su alphabetized i alphabetizing
Slično se može analizirati i poljska riječ przeczytam (pročitat ću) kao korijen czyta- (čita-) na koji se dodaje derivacijski prefiks prze- da bi se oblikovao radikal przeczyta- (pročita-). Na kraju se na radikal dodaje završetak -m koji označava prvo lice jednine.
Prefiksi i sufiksi su primjeri linearne morfologije u kojoj se morfemi nižu u linearnom redu. U nelinearnoj morfologiji novi morfem počinje prije kraja prvog morfema.
Okofiksi imaju dva dijela koji se pojavljuju na različitim mjestima . Na njemačkom mnogi participi prošlosti koriste okofiks ge- -t kao u gesagt (rekao):
Infiks se pojavljuje unutar drugog morfema, drugim riječima infiks prekida morfem. Na tagaloškom, nacionalnom jeziku Filipina sulat je korijen koji znači pisati. Infiks -um- ga mijenja u osobni glagol koji fokusira pažnju na subjekt pa tako sumulat znači (netko) piše.
Ablaut je fonetska modifikacija korijena bez dodatka drugog elementa. U Europi germanski jezici imaju mnoge glagole koji tvore prošlo vrijeme promjenom samoglasnika. Na engleskom se prošlo vrijeme i prošli participi tvore promjenom samoglasnika u korijenu kao swim (plivati) koji se pretvara u swam u prošlom vremenu.
Jedan od najkompliciranijih tipova morfologije je takozvana šablonska morfologija koja zahtijeva šablonu na korijenu da se označi gramatička funkcija. Na malteškom neki pridjevi imaju vrlo različite oblike koji se odnose na rod. Šablona muškog roda nekih pridjeva je vCCvC (v = samoglasnik, C = suglasnik) dok je šablona za ženski rod CvCCv.
korijen | muški rod | ženski rod | |
---|---|---|---|
bijel | b j d , | abjad | bajda |
crn | s w d | iswed | sewda |
Drugi tipovi morfoloških tvorbi sadrže između ostalog složene riječi koje kombiniraju više od jedne riječi da napave prošireni korijen. Njemačka riječ koja znači znanost o jeziku je Sprachwissenschaft, a sastavljena je od korjenova Sprache (jezik) i Wissenschaft (znanost).
Na nekim je jezicima slaganje češće nego na drugim na kojima se koriste druge metode kao što je npr. imenica sa prijedlogom i drugom imenicom: Coffee grinder je složena riječ na njemačkom Kaffemühle i na mađarskom kavédaraló ali je imenica s prijedlogom i drugom imenicom na francuskom "moulin a café" i na poljskom młynek do kawy.
Reduplikacija je ponavljanje riječi da bi se izrazila gramatička funkcija. Na indonezijskom se imenice redupliciraju da bi se tvorila množina kao buku (knjiga) i buku-buku (knjige). Ponekiput je samo dio riječi ponovljen kao na turskom beyaz (bijel) kaj bembeyaz (jako bijel).
Supletivizam je kompletna promjena riječi da se izrazi gramatička funkcija. Često se radi o povijesnim razlozima. Na španjolskom infinitiv i buduće vrijeme glagola ir (ići) dolaze iz latinskog glagola (ire), iako se sadašnje vrijeme bazira na drugom latinskom glagolu vadere (voditi).
Infinitiv | ir | ići |
---|---|---|
buduće vrijeme | iré | Ići ću. |
sadašnje vrijeme | voy | Idem. |
Različiti jezici dodaju afikse na različite načine. U morfološkoj se tipologiji koja se često koristi može govoriti o aglutinativnim jezicima gdje se različite gramatičke funkcije kao što je lice, broj i padež izražavaju posebnim afiksima koji se dodaju na korijen. Na turskom je npr. riječ evlerimin sastavljena od jednog korijena i tri sufiksa.
U flektivnim/stapajućim jezicima afiksi nose različite funkcije npr. na češkom nastavak -ů označava i množinu i genitiv istovremeno. A kad se doda imenici dům (kuća) promijeni se i samoglasnik u korijenu pa je rezultat domů (od kuće).
Izolirajući jezici koriste manje afikasa od aglutinativnih jezika. Da označe gramatičke odnose koriste se kombinacije reda riječi i dodanih posebnih riječi koje imaju istu funkciju kao afiksi u aglutinativnim i flektivnim jezicima. Na vjetnamskom se npr. tvore vremena pomoću riječica koje se stavljaju ispred korijena glagola.
Niz različitih načina koje jezici koriste da bi promijenili riječi zbog promjene njihovih funkcija je vrlo opsežan i nije ga ovdje moguće kompletno opisati. Kao i drugi aspekti jezika tako i morfološki procesi nisu nikad pasivni i govornici neprestano uvode manje promjene koje vremenom mogu dovesti do velikih razlika.