Filozofija općenito istražuje pitanja koja su vezana na prirodu svijeta i čovjeka. Jezična filozofija kao dio opće istražuje opću prirodu jezika i njene odnose prema svijetu i ljudskom razumu, koji percipira i opisuje realnost pomoću jezika. Drugim riječima, jezična filozofija proučava odnos između jezika, mišljenja i stvarnosti.

Već su se u pradavnim vremenima ljudi pitali u kojoj je mjeri odnos između oblika riječi (na pr. pas i objekta kojeg ta riječ označava (objekt pas) konvencionalan, tj. arbitrarno dogovoren među ljudima a u kojoj je mjeri prirodan, tj. sam po sebi razumljiv i neodvojiv. Jezici svijeta se razlikuju po tome kako imenuju elemente realnosti (engleski: dog, francuski: chien, njemački: Hund, poljski: pies itd.), što je argument u korist konvencionalnosti jezika. Više o tome u semantici.

Riječ pas je zajedničko ime za razliku od riječi Antarktik. Umjesto da se veže na jedan jedini objekt (poseban kontinet), ona predstavlja cijelu grupu, vrstu ili kategoriju objekata, tj. sve pse koji su bilo kad postojali, postoje ili budu postojali.

Filozofi su se uvijek zanimali da li je kategorija (vrsta, grupa) kao cjelina nešto postojeće neovisno od ljudske percepcije ili su samo pojedini objekti realni dok su kategorije, grupe (tj. univerzalni pojmovi) proizvod ljudskog razuma ili ih tek sadrži jezik.

Neovisno o tome, koje će značenje biti prihvaćeno i koji će tip realnosti biti doznačen kategoriji, mora se prihvatiti činjenica da mnoge riječi nemaju precizno značenje, da njihove odgovarajuće kategorije nemaju jasne granice. Naravno, riječi kao "velik" imaju relativno značenje ovisno o objektu na koji se odnose (velik pas i velik mrav). Čak ako se radi o specifičnom objektu, značenje nije konkretno: koliko bi trebao biti velik "velik pas"? Isti se problem javlja kod mnogih drugih imenica, npr. nije jasno koliko komada i koliko dugačke bi trebale biti vlati sijena da bi stog sijena bio stog? Problem je važan, jer se radi o vjerodostojnosti jezika te o mogućnosti da se dobije vjerodostojna, istinita konstacija o svijetu pomoću te riječi. Drugim riječima, da li su slijedeće tvrdnje istinite?

Taj je pas (65 cm visok) velik.

Taj objekt (jedan kubni metar) je stog sijena.

Jezici svijeta se razlikuju međusobno ne samo po zvukovima i načinu pisanja (engleski dog, poljski pies, francuski chien, itd.), već i po preciznosti kako prikazuju elemente realnosti. Primjer za to je broj osnovnih imena boja (pogledaj semantiku). Npr. na jeziku novogvinejskog plemena Dani postoje samo mili što ima značenje svih tamnih i hladnih boja kao što su crna, zelena i plava) i mola što ima značenje svijetlih i toplih boja kao bijelo, crveno i žuto. S druge strane mađarski jezik ima dvije riječi za crveno dok poljski ima čak tri riječi za plavo.

I riječi za članove obitelji se vrlo razlikuju. Često ta imena ovise o rodu osobe kao što su brat i sestra, no u nekim kulturama može biti važna i razlika u dobi. Na indonezijskom kakak se odnosi na starijeg brata ili sestru dok se adik odnosi na mlađeg brata ili sestru neovisno o rodu. U Indoneziji je kao i u mnogim azijskim zemljama relativna starost važna u međusobnim odnosima. Mađarski jezik razlikuje i starost i rod: báty i öcs se odnose na starijeg odn. mlađeg brata kao što se riječi nővér i húg odnose na stariju odn. mlađu sestru.

Razlike nalazimo ne samo u leksici već i u gramatici kao što su vremena glagola te u rodu imenica. Možemo razvrstati imenice na rodove koji uključuju muški rod, ženski i srednji, no postoje i sistemi s više ili manje kategorija. Neki jezici uopće nemaju razlike po rodu. Arbitrarnost rodova je vidljiva u slučaju različitih rodova u različitim jezicima za iste pojmove: na poljskom je sunce srednjeg roda (słońce), na njemačkom je ženskog roda (die Sonne) dok je na francuskom muškog roda (le soleil). Koji rod imaju pojedine zemlje na poljskom vidi se na slijedećoj karti.

Postavlja se pitanje, utječu li sve te razlike na ljude na način kako razumiju svijet i misle o njemu. Hipoteza da struktura nekog jezika utječe na način kako njegovi govornici vide svijet je poznata kao jezični determinizam (npr. Humboldt, Sapir i Whorf). Istraživanja na tom polju ne daju istovjetne rezultate. Kritičari determinizma pitaju da li nemogućnost da se prevedu neke rečenice s jezika X na jezik Y doslovce znači da nije moguće izraziti istu misao na oba jezika.

Takva pitanja se odnose i na konkretne komunikacijske situacije, npr. dok engleski jezik zahtijeva od govornika da izrazi određenost ili neodređenost objekta (a dog ili the dog), poljski to ne traži. Na poljskom se može reći jakiś pies (neki pas), ten pies (ovaj pas) ili jednostavno pies (pas), što ne postoji za govornika engleskog. Da li dakle on ili ona misle obavezno na određenost ili neodređenost?

Blaža verzija Sapir-Whorfove hipoteze, poznata kao jezični relativizam tvrdi da različiti jezici odražavaju kulturu, fizičku i društvenu okolinu jezične zajednice, njezina iskustva i vrijednosni sustav. Različiti jezici odslikavaju različite jezične slike svijeta, koje sadrže u svojim gramatičkim strukturama i rječničkom blagu (koje se tiče onih realija kao što su imena biljaka i životinja nekog područja) kao i u frazeologiji (npr. u poslovicama). Kada djeca uče svoj prvi jezik, uče o svijetu preko tih kategorija.