Jezična politika

U mnogim se društvima govori više jezika ili se radi o jezičnim varijantama. Takva su društva višejezična i moraju izabrati neku jezičnu politiku, što znači donositi brojne odluke koje idu u prilog ili na štetu upotrebe pojedinih jezika. Mnoge zemlje svojom jezičnom politikom daju prednost jednom službenom jeziku kao nacionalnom jeziku, a na štetu drugih jezika. Druge zemlje nastoje zaštititi i poduprijeti regionalne i etničke jezike. Neke zemlje izabiru višejezični model, kao Švicarska sa svoja četiri službena jezika ili Kanada s francuskim i engleskim. Takva jezična politka daje prednost dvojezičnosti kako na institucionalnoj tako i na individualnoj razini.

Nacionalni jezici i jezici manjina

Kad neki jezik postane nacionalni jezik, drugi se jezici smatraju jezicima manjina. Neke jezične politike podržavaju i štite manjinske jezike nacionalnim ili međunarodnim zakonima. Druge daju prednost jezičnoj diskriminaciji te ukidanju jezičnih prava kako bi ograničili ili čak zabranili upotrebu manjinskih jezika. Neke su manjine nastavak jezičnog teritorija susjedne zemlje (kao Slovenci ili Nijemci u sjevernoj Italiji), druge su rezultat migracija (Albanci i Hrvati u južnoj Italiji te Romi svuda) ili su razlozi u povijesnim događanjima (kao što je ekzil Židova, rimska kolonizacija Balkana, Vlasi, Aromunji).

Manjine u svojim zemljama

Primjer druge vrste domicilne jezične manjine su Friulci i Ladini u Italiji koji govore jezike što su različiti od talijanskog, ali su romanski kao i talijanski. Italija je zapravo domovina mnogih romanskih jezika i možda je jezično najbogatija zemlja u Europi. Primjeri takvih vulgarnih jezika su između ostalog sardijski i piemontanski kao i napuljski. Ti su se jezici razvili samostalno direktno iz latinskog isto kao i toskanski talijanski. Tehnički nisu talijanski dijalekti već regionalni jezici. Imaju posebne tipološke i povijesne identitete no nisu priznati kao manjinski jezici zbog različitih razloga, između ostalog i uslijed pomanjjkanja želje govornika za priznanjem. No i to je dijelom rezultat jednojezičnog modela jezične politike koja diktira stanje u kojem je talijanski jedini državni jezik.

Dijalekti

Govornici nekog jezika ne govore uvijek standardni jezik već upotrebljavaju često dijalekte, tj. regionalne ili klasne jezične varijante s nešto različitim rječnikom, izgovorom ili gramatikom. Mogu postojati i dijalekti-akcenti (govoriti s akcentom) koji su varijacije istog jezika a razlikuju se uglavnom po izgovoru. Termin "akcent" može značiti akcent nekog dijalekta (jer imaju različite lokalne oblike) ili akcent standardne varijante, koja je jednostavno dijalekt s najvećim društvenim prestižem, brižljivo razvijen za različite društvene funkcije ili društvenu komunikaciju: formalnu ili neformalnu, pisanu ili govornu. Izgovorne, rječničke, gramatičke ili pisane konvencije standardnog jezika su jasno utvrđene kao više-manje obavezna norma za sve govornike, bar u formalnoj komunikaciji. Jezik može jako varirati i prema društvenoj poziciji govornika. Pripadnici radničke klase govore drugačije od elita (kako na dijalektu tako i na standardnom jeziku). Razlike mogu biti i među mladima i starima, muškim i ženskim govornicima ili među drugim društvenim skupinama. Mladi i profesionalci upotrebljavaju neku vrstu specijalnog jezika kao što je žargon odvjetnika, liječnika ili lopova, te ulični jezik kao što je omladinski sleng. Tehnički termin za takav jezik je sociolekt, društvena varijanta jezika.

Dobra bi domaća zadaća bila pročitati kazališni komad Pygmalion Bernarda Shawa.