Fonetika i fonologija

Fonetika je grana lingvistike koja proučava ljudski govor. Upotrebljava se i kao termin za znakovne jezike u kojima se radi o kombiniranju gestovnih i vidnih znakova.

U fonetici se radi o fizičkoj proivodnji, prenošenju i percipiranju zvukova. Fonologija (ili fonemika), na drugoj strani, proučava strukturu zvukova unutar pojedinačnih jezika, pri čemu je važan pojam fonem. Foneme razumijemo kao jedinice, koje su elementi za sastavljanje (izgovorenih ili oznakovljenih) riječi jezika.

Transkripcija

Fonetska transkripcija je način reprezentacije zvukova u ljudskim jezicima neovisno o pojedinačnom pismu. Najpoznatiji sistem je međunarodni fonetski alfabet (IPA), koji se bazira na latinskom pismu a sposoban je transkribirati svojstva govornih jezika kao što su samoglasnici, suglasnici i suprasegmentalne karakteristike. Sistem je izradio Fonetski savez s ciljem da predstavi sve zvukove ljudskih jezika. IPA-alfabet koriste autori rječnika, učenici i učitelji stranih jezika, lingvisti, patolozi govora, pjevači, glumci, autori konstruiranih jezika te prevodioci.

Službena tablica IPA godine 2005. (odobrenje CC-BY-SA)

Odnosi između fona (govornih zvukova) i fonema

Fon je osnovna jedinica ljudskog govora; fonem je osnovna glasovna jedinica u određenom jeziku. Za konkretni jezik je fonem apstraktna jedinica koja uključuje više različitih fonova. To se ogleda na različitim razinama transkripcije. Svrha fonetske transkripcije (obično između četvrtastih zagrada) je da transkribira zvukove (fonove) tako da se može dobiti točna artikulacija dok fonemska transkripcija (obično između kosih crta) transkribira riječi po tome kako su zvukovi kategorizirani u pojedinim jezicima. Granice između fonetske i fonemske transkripcije nisu uvijek jasne: - strogi fonetski prijepis obuhvaća više varijacija u zvukovima, dok široki fonetski prijepis obuhvaća samo najvažnije karakteristike i prenosi ih u fonemsku transkripciju.

Npr. esperantska riječ "lingvo" se može transkribirati strogo uzevši kao [lɪŋɡvɒ] ako je izgovara govornik engleskog, dok će izgovor za govornika ruskog jezika biti [lʲi̝ˑŋɡvo]. Ovdje lɪ znači da je zvuk palatalan, [i̝] se izgovara u višem i prednjem položaju usta nego na engleskom, a [ˑ] znači da je prethodni samoglasnik malo duži, [ŋ] je velar (koji se izgovara tako da se leđa jezika postave u stražnji dio usta), a engleski [ɒ] je jedna od mogućnosti kako izgovoriti "o" (u britanskom izgovoru u riječima kao "lot", "stop" itd.). Treba shvatiti da nije lako za govornika engleskoga izgovoriti /o/ na kraju riječi a najčešći njihov izgovor [-əʊ] nije korektan izgovor esperanta. Šira transkipcija bi bila [liŋɡvo] i [lʲiŋɡvo] pri čemu zanemarujemo razliku između samoglasnika i dužine naglašenih slogova na ruskom a fonemska je transkripcija /lingvo/ pri čemu zanemarujemo palatalizaciju znaka [l] a znak [ŋ] je samo realizacija normalnog [n].