Čovjek po prirodi pokušava poboljšati stvari i pri tome dolazi do dobrih ili loših rezultata. To se događa na potičkom, tehničkom ili čak biološkom polju uzrokujući kako ljepotu tako i katastrofe. Jedno od voljenih podrućja manipulacije homo politikusa je jezik. Jezik otvara različite prozore prema realnosti i bitan je kao sredstvo društvenog identiteta. On je moćno sredstvo kao i sredstvo moći. Stoga su političari, lingvisti, filozofi i pisci vječito pokušavali diktirati jezične promjene umjesto da to ostave slobodnoj spontanoj prirodi društva, te su pokušavali vršiti pritiske na neke jezike a isticati druge, postavljati pravila za pisanje ili uvoditi nove uljepšavajuće termine za negativne pojmove. Nastankom nacionalnih država u Europi u 19. i 20. stoljeću prednost su dobili nacionalni jezici na uštrb manjinskih a često su provođena i čišćenja jezika od stranih riječi.

Tako je mađarski zamijenio njemačke i latinske riječi svojima. Académie Française (Francuska akademija) se bori da smanji na minimum broj engleskih posuđenica (bez većeg rezultata) a Island je tokom dugog vremena prisiljavao novo useljene građane da promijene svoja imena na oblik germanske derivacije zbog islandskog sistema imena očeva. Očito književnost (ili njeno nepostojanje) snažno utječe na sudbinu jezika te živa književnost može pomoći definirati, promijeniti ili stabilizirati jezik kao što pokazuje primjer slovačkog jezika iz 19. stoljeća kad su konkurirale tri verzije književnog jezika na putu ka stvaranju nacije i iz jedne od njih je konačno nastao moderni slovački jezik .

A ne radi se samo o riječima, značenjima i beskonačnim reformama npr. njemačkog pravopisa - već su čak i jezici kao cjeline teren planiranja, često uslijed političkih ili ideoloških motiva. Tako je moderni hebrejski jezik stvoren iz starog književnog jezika u procesu stvaranja židovske države, radije nego da ostave jidiš da se dalje rasprostire. Planiranje novonorveškog jezika (nynorsk) je bilo glavno sredstvo za norvešku neovisnost od Danske jer su radije stvorili novu jezičnu normu iz provincijskih dijalekata nego da ostave norveško-dansku verziju jezika u glavnom gradu Christiania (Oslo)..

Specijalan slučaj jezičnog planiranja i stvaranja je interkulturna komunikacija (interlingvistika) . Iako su pidžini i kreolski jezici nastali sami u vrijeme postkolumbovskog trgovanja, porobljavanja i preseljavanja, neki su od tih jezika posebno standardizirani, pojednostavljeni i stvoreni da bi služili u interkulturnoj komunikaciji. Primjeri standardiziranja takvih pomoćnih jezika (auxlangs) su moderni suahili u istočnoj Africi te jezuitski Lingua Geral u kolonijalnom Brazilu koji je konstruiran iz indijanskog tupi-jezika koji se upotrebljavao među ljudima miješanih obitelji te kao trgovački jezik na velikom prostoru Amazone. Planirana pojednostavljenja su vidljiva i u projektima kakav je Basic English (bazični engleski), Interlingua ili Latine sine Flexione, a profesionalni su žargoni često gramatički pojednostavljeni ali bogati terminima (npr. avionski engleski). Kompletni jezici stvoreni na osnovi ljudskih jezika su aposteriorni jezici, dok jezike stvorene na osnovi filozofskih sistema, logike, tonova i sl. zovemo apriornim jezicima. Isto stoljeće nasilja koje je trpjelo pod bičem nacionalističkog jezičnog planiranja te pod nasiljem prema manjinama, vidjelo je i nastanak protivnog pokreta kojemu je cilj stvaranje kulturno objedinjavajućih aposteriornih jezika s humanističkim idealima. Najuspješniji od tih projekata esperanto je startao godine 1887. uzevši riječi i glasovne sisteme iz postojećih jezika, većinom romanskih, primijenivši gotovo potpuno pravilnu gramatiku te sistem afikasa za vrlo produktivno stvaranje riječi. Usprkos svojoj pravilnosti i cilju da se postigne transkulturalna komunikacija, esperanto se razvio kao sasvim normalan jezik u tom smislu da ima govornike od rođenja, svoje pjesnike a stječe nove riječi kao i svi drugi jezici posuđenicama i unutarjezičnom proizvodnjom govornika smanjujući utjecaj daljnjeg jezičnog planiranja. Posjeduje akademiju koja je isto tako nemoćna kao i Francuska akademija. U tom je smislu esperanto danas jezik manje planiran od npr. novonorveškog koji zahtijeva stalno čišćenje da bi sačuvao svoj identitet.

Postoji jako malo poznatih primjera realno neovisnih apriornih jezika no neki su od njih istaknuti primjeri toga kako ljudski um može biti stvaralački i igriv. Solresol se npr. bazira na glazbenim notama te bi se mogao ostvarivati pjevanjem, zviždanjem ili prikazivanjem boja te znakovima prstiju. Nasuprot jeziku zviždanja kanarskih pastira solresol ima svjesno planirani rječnik.

Ljudi izmišljaju jezike sa specijalnim ciljevima, npr. tajni jezik kojem nije cilj opće sporazumijevanje. Većina takvih jezika su kodirane verzije postojećih jezika kao "jezik lopova" Astrid Lingren no i oni mogu biti apriorni kao mistični Lingua Ignota Hildegarde von Bingen, koji je koristio latinsku gramatiku sa izmišljenim riječima i slovima. Neki su se umjetnici trudili da obogate svoj umjetnički univerzum takozvanim umjetničkim jezicima. Poznati primjeri su Tolkienovi jezici elfa, nezemaljski klingon svemira iz Star Treka ili filmski jezici popularni u zadnje vrijeme kao Na’vi (Avatar) te Dothraki (Game of Thrones). Iako svi ti jezici izgledaju i funkcioniraju kao uobičajeni jezici, postoje i jezici stvoreni samo na osnovi čisto filozofskih ili logičnih principa s namjerom da se njima opširno kategoriziraju pojmovi. Primjeri su filozofski sistem Leibnitza iz 17. st. te moderni logički jezici kao Loglan i Loĵban.