Dok se gramatika bavi strukturom riječi i rečenica a semantika njihovim značenjem, pragmatika se bavi njihovom interpretacijom u jezičnoj upotrebi ovisno od konkretnog konteksta i društvene pozadine govornog čina.

Deikt

Možete li zamisliti o čemu se radi ako vidite Ja ću odmah biti ovdje na komadu papira što ste ga našli u hodniku? Što je ja? gdje je ovdje? I kad je odmah? Ista bi poruka bila razumljivija da ste dogovorili sastanak s učiteljem ili šefom u 3 sata pa ste našli papirić na vratima došavši na dogovoreno mjesto. Poznajete osobu, mjesto i vrijeme, pa ćete sačekati nekoliko minuta. Takve riječi imenujemo deiktičkim izrazima što znači da ih možemo interpretirati samo sa stajališta govornika, pošiljatelja poruke, na osnovi situacije. Deikt ima osobni, vremenski, mjesni i socijalni aspekt.

Ako vam netko tko stoji pred vama daje informacije o smjeru kako da dođete do muzeja, njegova će desna strana biti vaša lijeva! Ako upotrijebite iste neformalne jezične forme s vašim učiteljem ili šefom kao i s vašim prijateljima, to bi moglo imati neugodne posljedice. A s druga bi vas strane previše formalni oblici mogli učiniti smiješnim među prijateljima.

Govorni činovi

Tradicionalno se čin smatra važnijim od riječi. No što biste drugo mogli učiniti, ako želite nešto obećati nego to izreći rečenicom ‘Obećavam’? I dovoljno je ako svećenik kaže: ‘Proglašavam vas sada mužem i ženom’ pa da se vaš život promijeni zauvijek. Tako postoje govorni činovi kako je to otkrio jezični filozof John L. Austin, koji se izvršavaju na osnovi riječi. Ako su zadovoljeni neki osnovni uvjeti (tz. uvjeti za uspjeh), izgovorene riječi izvršavaju čin, koji opisuju. Moguće je proglasiti ljude supružnicima (ako netko ima odgovarajući zakonski status) isto kao i obećati, prijetiti te uvrijediti nekoga pomoću riječi.

Neki govorni činovi funkcioniraju kao izjave i mijenjaju svijet kao u prethodnom primjeru, dok drugi kao što su naredbe izražavaju volju govornika (Molim te da odgovoriš. Ne radi to!), treći kao dozvole izražavaju namjeru govornika (Dozvoljam ti da ideš u kino), a izražaji ilustriraju osjećaje govornika (Doista žalim. Čestitam!) dok jednostavno prikazi konstatiraju što govornik misli (Naša je kuća blizu muzeja).

Govorni činovi mogu biti direktni ili indirektni. Mogu nekoga zamoliti direktno da otvori prozor ako je pretoplo u prostoriji ili reći: ‘Stvarno je vruće ovdje’. U odgovorajućem kontekstu obe rečenice mogu imati istu posljedicu.

Pretpostavke i implikacije

Ako netko kaže: 'Auto mog prijatelja je ukraden’, dobijate informaciju ne samo o krađi auta, već saznajete da ta osoba ima bar jednog prijatelja i da je taj prijatelj imao auto. Te su informacije bile sadržane u rečenici, iako nisu bile direkno izrečene. Njih pretpostavljamo. Svakodnevni razgovori su puni pretpostavki, što uzrokuje da stranci ne razumiju ono što izgleda sasvim očito.

Mogu biti postojeće kao u prethodnom slučaju, stvarne kad netko kaže ‘Veselim ste što je Petar došao’ ili ‘Ljutim se da je Petar došao’. U oba slučaja činjenica da je Petar došao ostaje istinitila. Neke riječi (leksika) sadrže pretpostavke: ako završimo nešto, pretpostavlja se početak. Rečenica ‘Vi ste opet zakasnili’ sugerira da se to ne događa prvi put. Pitanja kao ‘Kada/zašto je Petar došao?’ pretpostavljaju činjenicu da je Petar došao.

Ako vaš prijatelj upita ‘Hoćete li poći sa mnom večeras u kino?‘, jednostavan bi odgovor bio da ili ne, pa ipak često čujemo ‘Odlično!’, ‘Što je na programu?’ ili ‘Sutra imam ispit’ ili čak ‘Ostavi me na miru’. Iz tih su odgovora zaključci očiti. To su slučajevi konverzacijskih impllikacija.

Konverzacijski principi

Osnova za uspješnu konverzaciju je suradnja između sugovornika (konverzacijski partneri). Grice je formulirao principe: svaki odgovor neka bude informativan i ništa više (količina), vaše informacije moraju biti istinite (kvaliteta), neka se tiču teme (odnos) i neka budu sažete (način).

I ljubaznost je važna za uspješnu konverzaciju. To znači da poštujemo javni imidž druge osobe. Ljubaznost se javlja u pozdravima, formulacijama oslovljavanja, u strategijama koje koristimo kad molimo ili odbijamo itd. Ljubaznost je ovisna i o razlici u dobi, spolu, društvenom statusu pa i o stupnju intimnosti sugovornika. Sve to ima vrlo različite oblike u različitim kulturama.

Osnovno razlikovanje je neformalno/formalno ili jednostavno T/V komuniciranje dok su finija razlikovanja u azijskim kulturama. Ako zapostavite ljubaznost, možete uvrijediti sugovornika i ugroziti realizaciju vaših očekivanja.

Jezični običaji i pozadinsko poznavanje kulture su različiti kod različitih naroda pa se tako mogu razlikovati implikacije kao i pravila ljubaznosti. Određenije izražavanje i otvorenost su potrebni u interkulturalnom kontekstu. Interkulturalna pragmatika se bavi tim razlikama te primijenjenim strategijama da bi se riješli problemi.