Čovjek je društveno biće od rođenja. On /ona je vezan/a na druge ljude emocionalnim vezama. Skupinu čini najmanje dvoje ljudi. Prva skupina kojoj novorođeno dijete pripada je ono i njegova majka. Kasnije pripadamo stalno sve većem broju novih manjih i većih skupina.

Jezik je strukturalistički definirao F. de Saussure kao sistem znakova koji služe komunikaciji. Znakovi su arbitrarni (bazirani na konvenciji) i jezik je društvena pojava. Jezik ima dva osnovna cilja: da se ljudi sporazumijevaju i da njime označe svoje grupe. Komunikativne i lingvističke aspekte obrađujemo u svim drugim poglavljima. Ovdje ćemo nešto reći o jeziku kao označitelju društvenih grupa.

Glavni zahtjev skupine je naći način da svi u skupini razlikuju svoje članove od nesvojih. Jezik članovi uče unutar svoje skupine i samo pripadnici skupine mogu taj jezik upotrebljavati izvrsno. Zato je jezik najbitnije sredstvo pomoću kojega ljudi mogu razlikovati da li neki neznanac pripada njihovoj grupi ili ne te najčešće i kojoj grupi pripada.

Jezike možemo podijeliti na ljudske i druge (jezike životinja, strojeva…). Ljudski su jezici oni koje koriste ljudi u međusobnoj komunikaciji. Svi su jezici istovremeno i umjetni i prirodni. Umjetni zato što svi ljudski jezici koriste arbitrarne znakove – riječi i zato što su ih smislili i regulirali ljudi. A prirodni su zbog svoje duboke gramatičke strukture. Da je ta stuktura prirodna i zajednička svim ljudima dokazuje činjenica da svaki ljudski jezik može naučiti svaki čovjek.

Jezici kao esperanto i mnogi pidžini te kreolski jezici su isto tako normalni ljudski jezici kao i etnički jezici te bezbrojni dijalekti i razni oblici slengova. Osnovni uvjet da neki jezični sistem bude ljudski jezik je da ima grupu koja ga upotrebljava.

Otkada su ljudi stvorili pismo i države, države su ustanovile državne jezike koji se razlikuju od drugih etničkih spontanih jezika time što su standardizirani. Standardni jezici su regulirani utvrđenim pravopisima, modelima izgovora, gramatikama i rječnicima te na njima i pišemo. Zbog toga su promjene u standardnim jezicima sporije nego kod spontanih jezika.

Svaki čovjek pripada istovremeno mnogim grupama (svojoj obitelji, gradu/selu, regiji, naciji, religiji, filozofiji, prijateljskim grupama itd). A svaka grupa razvija makar malo drugačiju varijantu jezika, po čemu se pripadnici grupe identificiraju i razlikuju od drugih grupa. Stoga svatko govori mnoge jezike a da često toga nije ni svjestan. Ljudi su po prirodi mnogojezični.

Svaki jezik tendira široj upotrebi od one unutar svoje grupe i svaki ima bar nešto govornika iz drugih susjednih skupina da bi bila moguća komunikacija s drugima. U tom smislu neki jezici rastu zbog opće snage grupe koja ga govori (snage nacionalne ekonomije ili vojne sile) te zbog snage njihove kulture (pod pojmom kulture treba razumijeti sve duhovne proizvode neke grupe, što obuhvaća umjetnost, obrazovanje, ideologije, religije, politiku…) i postaju više ili manje korišteni kao međunarodni jezici.

A najjači jezici tendiraju što većoj međunarodnoj upotrebi. Pa stoga postoji više međunarodnih jezika. Usprkos sadašnjoj naizgled nadmoćnoj poziciji engleskog jezika, on nije dosegnuo do velike većine ljudi u svijetu. I dalje na području bivšeg Sovjetsko saveza prevladava ruski, u cijeloj Latinskoj Americi španjolski (osim u Brazilu), u nekadašnjim francuskim kolonijama francuski a na širokom području oko Kine kineski dok se među mnogim raseljenim grupama koriste međunarodni jezici dijaspore kao što je romski jezik, židovski (prije nastanka Izraela), esperanto…

Države koje nastaju ujedinjavanjem više etnija ili naroda morale bi naći nov neutralni jezik kao jezik identiteta te nove skupne države kao što je to indonezijski jezik. Ako za tu svrhu nameću jezik najutjecajnijeg naroda, takve su državo osuđene na kratko trajanje (Sovjetski savez, Jugoslavija…) ili na dugotrajniju nestabilnost.